Crnogorsko selo napravljeno je od onoga što je bilo pri ruci: kamena, vode i zajedničkog rada. U kršu se zidalo bez maltera, na sjeveru se branilo kulama, ljeti se selilo na katune, a žito se mljelo u vodenicama. Mnogo toga se i danas može vidjeti, od Njeguša i Luštice do Plava i Komova, ako znate gdje da tražite.
Kako je građeno crnogorsko selo, šta znače gumno, kula, katun i moba, i gdje sve to i danas možete vidjeti.

Kuća od kamena
U kršu stare Crne Gore drvo je bilo skupo, a kamena je bilo svuda. Zato je tradicionalna kuća Katunske nahije građena od klesanog ili lomljenog krečnjaka: pravougaona, debelih zidova i malih prozora. U prizemlju je konoba, gdje se drže vino, sir, pršut i alat, a gore se živi oko ognjišta. Takva je i Njegoševa rodna kuća u Erakovićima na Njegušima, u kojoj je 1813. rođen Njegoš. Obnovio ju je vladika Petar I i podijelio na tri dijela, za trojicu braće, a od 1973. je spomen-muzej.
Zaseoci njeguških bratstava okružuju plodno Njeguško polje, a kuće su dizane po obodu i na strmini, da ne uzmu nijedan pedalj obradive zemlje. Nad Skadarskim jezerom crmničko selo Godinje zidano je kuća uz kuću i kuća nad kućom, a konobe su povezane prolazima, pa mještani pričaju da se nekad kroz cijelo selo moglo proći ne izlazeći na ulicu. Na Durmitoru je drugačije: kameno prizemlje, iznad njega brvnara sa strmim krovom od šindre, jer snijeg leži mjesecima.

Suvomeđa, gumno i ubao
Najveće djelo crnogorskog sela nisu kuće, nego kilometri zidova bez maltera. Suvomeđa se slaže od kamena izvađenog iz same njive, pa se istim poslom čistila zemlja i dizala međa ili terasa. Nigdje nije tako vidljiva kao na Luštici, gdje kilometri međa svjedoče o vjekovima maslinarstva.
Gumno je okrugla zaravan popločana i ozidana kamenom, na kojoj se vršilo žito. Bilo je i seoski trg: na njemu se sjedilo, igralo kolo i dogovaralo o selu. Gornja Lastva iznad Tivta, selo koje je u prvoj polovini 20. vijeka imalo stotinjak kuća, imala je 12 gumna, sedam mlinova za masline i 24 bunara. Kišnica se u kršu skupljala u ublove i bistijerne, kamene cisterne, a selo Ubli, središte Kuča, ime duguje upravo ubaocu.

Vodenice i zanati
Gdje je bilo tekuće vode, bilo je i vodenica. Vodenica potočara melje kukuruz i žito snagom potoka, a uz nju je često radila stupa, u kojoj se vuneno sukno valjalo dok ne postane gusto. U Fundini u Kučima, gdje na oko dva kvadratna kilometra izbija 76 izvora, nekad je radilo više od 30 vodenica. Kod Pljevalja Etno vodenica Ćirović čuva stogodišnju potočaru koja nikad nije prestala da radi.
Selo je samo pravilo gotovo sve što mu je trebalo: klesari kuće, pragove i korita, majstori šindru, a žene su prele, tkale i vezle. Na bihorskom ćilimu, iz kraja oko Petnjice, sklapala su se pobratimstva i ugovarale svadbe, a džamija u Petnjici čuva zbirku od preko 500 ćilima. Uz gusle, s jednom strunom od tridesetak konjskih dlaka, guslar sam sebi prati junačku pjesmu.
Da li ste znali?
Kad su tokom balkanskih ratova sa Kule Redžepagića u Plavu ukradena rezbarena ulazna vrata, Šaban-beg se zakleo da na taj ulaz više neće ulaziti. Stari ulaz na sjevernoj strani je zazidao i probio novi, na južnoj.

Kule: kad je kuća morala biti tvrđava
Gdje je opasnost bila stalna, kuća je rasla u visinu. Kula je stambeno-odbrambena zgrada debelih kamenih zidova, sa puškarnicama na svim stranama. Najstarija u plavsko-gusinjskom kraju je Kula Redžepagića u Plavu, prema Turističkoj organizaciji Plav iz 1671. godine. Zidovi su joj deblji od metra, a zaštitni znak su joj drveni čardak i natkriveni balkoni nad puškarnicama, zvani ćošak. Kad bi napad počeo, stoka se uvodila u prizemlje, a porodica se branila odozgo. Od 1979. kula je muzej.
Kule nisu samo sjeverna priča. Na Njegušima, pored Njegoševe rodne kuće, stoji kula Petrovića, a na Medunu u Kučima, podno ostataka ilirskog Meteona, rođen je vojvoda i pisac Marko Miljanov (1833–1901), kome je tu posvećen muzej.

Moba, sijelo i sabor
Najteži poslovi nisu se radili sami. Moba je dobrovoljni zajednički rad: komšije dođu da pomognu u kosidbi, žetvi, vršidbi ili gradnji kuće, domaćin sprema trpezu, a pomoć se vraća kad zatreba drugome. Ljeti su se porodice sa stadima selile na katune, ljetnja naselja na visokim pašnjacima, a zimske večeri pripadale su sijelu i prelu oko jednog ognjišta.
Sabor je bio i ostao najveće okupljanje. Kod crkve Svetog Ilije na Kučkim koritima plemena su vijećala o važnim pitanjima, a veliki planinski sabor i danas se održava na Petrovdan, 12. jula, na planini Ljuban kod Andrijevice, i okupi više hiljada ljudi. Ništa od ovoga nije samo muzejska postavka: na Njegušima se i dalje dimi pršut, na Luštici se obnavljaju suvomeđe, a u Gornjoj Lastvi se prve subote avgusta na Lastovskoj fešti igra kolo.

























