Kotor – Lovćen – CetinjeVožnja serpentinama do Njegoševog mauzoleja

Ovdje, kod Trojice, počinje stari put za Lovćen i Cetinje. Do prevoja Krstac čeka vas dvadeset pet oštrih krivina, koje se ovdje zovu kanice, i skoro hiljadu metara uspona. Put je star više od sto četrdeset godina. Kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu, hiljadu osamsto sedamdeset osme, priznata kao nezavisna država, knjaz Nikola je pozvao inženjera Josipa Sladea iz Trogira. Slade je gradio crnogorski dio puta, od Cetinja preko Njeguša do granice iznad Kotora, i završio ga hiljadu osamsto osamdeset prve. Kotor i cijela Boka tada su pripadali Austrougarskoj. Ona je gradila svoj dio, od Kotora do granice na Krstcu. To su upravo ove serpentine, završene hiljadu osamsto osamdeset četvrte. Put je pravljen za konje i kočije, sa blagim i ujednačenim nagibom. Zato su krivine tako zbijene, a kolovoz je mjestimično jedva širi od jednog automobila. Vozite desnom stranom i polako, posebno u krivinama, i budite spremni da stanete ako naiđe vozilo iz suprotnog smjera. Ne zaustavljajte se u krivini, ni zbog fotografije. Više gore je proširenje sa pogledom, gdje ćemo stati. Ko sjedi pored vozača, neka gleda umjesto njega. Sa svakom krivinom zaliv je sve dublje ispod vas.

Sada ste usred serpentina. U Kotoru se priča da krivine, gledane odozgo, ispisuju slovo M i da ih je graditelj tako posvetio kneginji Mileni, ženi knjaza Nikole. To je predanje, a ne zapis iz projekta. Prije ovog puta Kotor i crnogorska brda spajala je samo strma kamena staza. Ona se i danas penje uz liticu iznad Starog grada, pored tvrđave Svetog Ivana, sve do Krstca. Tom stazom su ljudi sa Njeguša i iz okolnih sela silazili na kotorsku pijacu, sa sirom, suvim mesom i drvima. Njeguški sir se nekada prodavao u Kotoru, ali i u Trstu i Veneciji. Staza je i danas obilježena. Duga je skoro pet kilometara, sa više od hiljadu metara uspona, i pješaci za nju računaju nekoliko sati. Opis staze naći ćete na našem sajtu. Hiljadu devetsto šesnaeste, u Prvom svjetskom ratu, austrougarska vojska počela je da gradi teretnu žičaru od Kotora preko Krstca do Cetinja. Pokretala ju je parna mašina i radila je do kraja hiljadu devetsto osamnaeste. Danas preko ovih padina ponovo ide žičara, ovoga puta za putnike. O njoj ćemo pričati na putu prema Lovćenu. Ostanite u svojoj traci. Do vidikovca je još nekoliko krivina.

Ako ima mjesta, stanite na proširenju sa desne strane i ugasite motor. Ne izlazite na kolovoz i pazite na vozila iz krivina. Pogledajte prema zapadu, dolje. Na samom dnu zaliva je Stari grad Kotor, trougao krovova uz obalu. Iznad njega se cik-cak penju bedemi, sve do tvrđave Svetog Ivana na brdu. Duž obale prema sjeveru niže se Dobrota, a preko puta, na drugoj obali, Prčanj. Brdo iza Prčanja je Vrmac. Ono dijeli Kotorski zaliv od Tivatskog, koji se vidi iza njega, širi i otvoreniji. Odavde se dobro vidi zašto je Kotor vijekovima bio tako dobro zaštićen. More ulazi duboko među planine, a grad je skriven na samom kraju zaliva, pod liticom. Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano je na UNESCO-vu listu svjetske baštine hiljadu devetsto sedamdeset devete. U luci ispod vas često stoje kruzeri. Sa ove visine izgledaju mali, a zapravo su dugi po nekoliko stotina metara. Kada krenete, uključite žmigavac i pustite vozila koja dolaze. Do prevoja Krstac ostalo je oko kilometar.

Stigli ste na Krstac, prevoj na devetsto trideset sedam metara nadmorske visine. Ovdje se završavaju serpentine i stara pješačka staza iz Kotora. Sve do kraja Prvog svjetskog rata ovuda je prolazila granica. S jedne strane bila je Boka, u sastavu Austrougarske, a s druge Knjaževina, kasnije Kraljevina Crna Gora. Na slici ove stanice vidite staru gostionicu na Krstcu, s kraja devetnaestog vijeka. Putnici su ovdje odmarali konje i sebe, prije spusta u Kotor ili nastavka prema Cetinju. Granica je oblikovala život u ovim brdima. Kotor je bio najbliži grad i pijaca za Njeguše, ali je bio u drugoj državi. Zato je ovaj put bio tako važan. Dionica od Cetinja do Krstca smatra se najstarijim putem za kola u Crnoj Gori, a vodila je upravo prema moru. Na Krstcu se put račva. Mi sada idemo na Njeguše. Put prema Lovćenu i mauzoleju uzećemo kada se vratimo, istim ovim putem, za oko sat vremena.

Ulazite u Njeguše. Selo leži oko krševitog polja, koje mještani zovu jednostavno Polje, a čini ga desetak zaseoka sa kućama od tesanog kamena. Ovo je kolijevka dinastije Petrović Njegoš, koja je Crnom Gorom vladala do hiljadu devetsto osamnaeste. Na Njegušima je i petnaest crkava, mnogo za jedno selo. Ipak, većina putnika ovdje staje zbog pršuta. Njeguški pršut pravi se samo u ovim zaseocima. Svježi butovi primaju se od sredine novembra do sredine februara, u najhladnijim mjesecima. Trljaju se morskom solju, zatim prešaju, pa zato imaju pljosnat oblik. Onda se blago dime na bukovom drvetu i suše na vjetru, koji ovdje dolazi čas hladan sa planine, čas topliji sa mora. Sve traje najmanje devet mjeseci, a najčešće oko godinu. Njeguški pršut je prvi crnogorski proizvod čije je porijeklo zaštićeno zakonom, još dvije hiljade treće godine. Uz pršut se služi njeguški sir, koji se čuva u ulju. Vozite polako kroz selo i stanite kod neke od konoba pored puta. U nekima možete vidjeti i sušionicu. Ako nastavljate vožnju, uz pršut naručite vodu, a rakiju ostavite za kraj dana.

Desno od puta je kamena kuća u kojoj je hiljadu osamsto trinaeste rođen Radivoje Petrović, kojeg su zvali Rade. Svijet ga zna kao Petra Drugog Petrovića Njegoša. Kuća je jednostavna, pravougaona, od kamena, sa zasvođenom konobom u prizemlju, kao i druge stare kuće u ovom kraju. Na drugoj strani puta, u istom dvorištu, je kuća vojvode Mirka Petrovića, oca kralja Nikole. I sam kralj Nikola rođen je ovdje na Njegušima, hiljadu osamsto četrdeset prve. Rade je imao sedamnaest godina kada je, hiljadu osamsto tridesete, poslije smrti strica, Petra Prvog, naslijedio vlast. Bio je istovremeno vladika, crkveni poglavar, i vladar zemlje. Donio je štampariju na Cetinje i otvorio prve škole. Ali najviše se pamti kao pjesnik. Njegov Gorski vijenac, objavljen hiljadu osamsto četrdeset sedme, jedno je od najvažnijih djela južnoslovenske književnosti. Umro je od tuberkuloze na Cetinju, sa trideset sedam godina, i želio je da počiva na vrhu Lovćena. Tamo idemo sada. Kuća je dio Narodnog muzeja Crne Gore, a ulaznica za Njegošev mauzolej uključuje i nju.

Sa desne strane je proširenje sa pogledom. Ako je slobodno, stanite tu. Ispod vas se otvaraju Tivatski zaliv i Tivat, a po vedrom vremenu i otvoreno more. Nešto dalje, na Kuku, je gornja stanica žičare Kotor–Lovćen, na hiljadu trista četrdeset osam metara. Žičara je otvorena dvije hiljade dvadeset treće. Od stanice Dub kod Kotora penje se skoro četiri kilometra, za oko jedanaest minuta. Kada drugi put dođete bez automobila, to je najlakši put na Lovćen. Ove padine bile su front. U januaru hiljadu devetsto šesnaeste austrougarska vojska krenula je na crnogorske položaje na Lovćenu. Topovi iz tvrđava oko zaliva i sa ratnih brodova u zalivu danima su tukli planinu. Za nekoliko dana položaji su pali, a ubrzo zatim austrougarske trupe ušle su i na Cetinje. Iste godine srušena je i kapela na Jezerskom vrhu, u kojoj je počivao Njegoš. Lovćen je za Crnogorce bio i ostao simbol. Zato je, od svih vrhova, upravo on bio meta.

Približavate se rampi Nacionalnog parka Lovćen na Međuvršju. Na rampi se plaća ulaznica za park, tri eura po osobi za dan. Lovćen je nacionalni park od hiljadu devetsto pedeset druge. Najviši vrh je Štirovnik, hiljadu sedamsto četrdeset devet metara. Ispred vas je Jezerski vrh, hiljadu šesto pedeset sedam metara, sa mauzolejem na samom vrhu. Na padinama rastu šume bukve i munike, planinskog bora. Ovdje je često i do deset stepeni hladnije nego na obali, a magla zna da se spusti za nekoliko minuta. Tada upalite svjetla, usporite i ne pretičite. Zimi su na Lovćenu snijeg i led, a mauzolej je zatvoren od sredine novembra do sredine aprila. U ljetnoj sezoni posljednja dionica, od parkinga do mauzoleja, ima poseban režim saobraćaja. Pratite znakove i uputstva na licu mjesta.

Stigli ste na parking ispod Jezerskog vrha. Parkirajte, zaključajte auto i ponesite jaknu i vodu. Do mauzoleja vodi četiri stotine šezdeset jedan stepenik. Veći dio uspona ide kroz tunel u stijeni, pa je unutra hladovina i ljeti. Penjite se svojim tempom i odmorite kad vam zatreba. Za uspon, obilazak i povratak računajte oko sat vremena. Uspon je strm i ide samo stepenicama, pa nije pogodan za invalidska kolica ni dječja kolica. Ulaznica za mauzolej je osam eura za odrasle i četiri eura za učenike i studente, a djeca do dvanaest godina ulaze besplatno. Ista ulaznica važi i za Njegoševu rodnu kuću na Njegušima. Mauzolej je otvoren od sredine aprila do sredine novembra, od devet do osamnaest časova. Krenite. Naredna priča počinje gore, na platou ispred mauzoleja.

Na ovom vrhu Njegoš je još za života podigao malu kapelu i želio da u njoj bude sahranjen. Umro je hiljadu osamsto pedeset prve. Prvo je sahranjen u Cetinjskom manastiru, a hiljadu osamsto pedeset pete prenijet je ovamo. Vrh je postao simbol, pa je zato i stradao. Hiljadu devetsto šesnaeste, za vrijeme austrougarske okupacije, kapela je srušena, a Njegoševi ostaci odnijeti su na Cetinje. Vraćeni su u obnovljenu kapelu hiljadu devetsto dvadeset pete. Hiljadu devetsto pedeset prve, na stogodišnjicu Njegoševe smrti, vlada tadašnje Narodne Republike Crne Gore odlučila je da umjesto kapele podigne mauzolej, po nacrtu vajara Ivana Meštrovića. Rušenje kapele izazvalo je proteste Mitropolije i dijela vjernika. Mauzolej je otvoren hiljadu devetsto sedamdeset četvrte. Na ulazu stoje dvije Crnogorke od crnog granita, nalik na karijatide. Unutra je granitna figura Njegoša, takođe Meštrovićevo djelo. Pjesnik sjedi sa otvorenom knjigom, a iza njega orao raširenih krila. Svod je prekriven mozaikom od oko dvjesta hiljada pozlaćenih pločica. Ispod, u kripti, je jednostavan mermerni sarkofag, sa urezanim krstom i grbom, znacima crkvene i svjetovne vlasti. Kada izađete, prođite stazom iza mauzoleja do okruglog vidikovca. Po vedrom danu pogled seže preko dvije trećine Crne Gore.

Prolazite kroz Ivanova korita, šumovitu dolinu na oko hiljadu dvjesta metara. Ime se, po predanju, vezuje za Ivana Crnojevića, vladara Zete iz petnaestog vijeka i osnivača Cetinja. Priča kaže da je voda sa obližnjeg izvora tekla u korita od bukovih debala, koja je napravio Ivan-beg, kako ga je narod zvao. Danas je ovo središte nacionalnog parka. Lijevo od puta je centar za posjetioce, gdje ćete dobiti informacije o stazama i karte. Tu su i avanturistički park, hoteli i restorani. U parku uz put stoje biste vladara iz dinastije Petrović Njegoš, od vladike Danila do kralja Nikole. Odavde polaze najposjećenije staze Lovćena. Ljeti je ovdje prijatno svježe, a zimi Ivanova korita često prekrije snijeg. Zimska oprema je u Crnoj Gori obavezna od petnaestog novembra do tridesetog marta. Do Cetinja je još oko petnaest kilometara, većinom nizbrdo. Vozite u nižoj brzini i ne opterećujte stalno kočnice.

Dobro došli na Cetinje, staru prijestonicu Crne Gore. Ovdje se završava naša vožnja. Grad je nastao oko manastira koji je Ivan Crnojević osnovao hiljadu četiristo osamdeset četvrte. U vrijeme knjaza, a zatim kralja Nikole, Cetinje je bilo prijestonica sa poslanstvima evropskih država. Mnoge zgrade nekadašnjih ambasada i danas stoje u centru. Parkirajte u centru i nastavite pješice. Cetinjski manastir, Dvorac kralja Nikole i Biljarda, Njegoševa rezidencija, na nekoliko su minuta hoda jedno od drugog. Za to imamo i pješačku audio turu kroz Cetinje, među našim audio vodičima. Prema obali se možete vratiti istim putem preko Njeguša, ako sezonski režim na serpentinama to dozvoljava, ili brže, preko Budve.