Perast i Gospa od ŠkrpjelaRiva, palate i ostrvo zavjeta

Pred vama je palata Bujović, prva velika kuća na ulazu u Perast iz pravca Risna. Pogledajte prizemlje. Pet lukova otvorenog trijema nosi terasu, a iznad su balkoni s kamenim ogradama. Palatu je hiljadu šesto devedeset četvrte godine sagradio mletački arhitekta Đovani Batista Fonte. Mletačke vlasti podigle su je u znak zahvalnosti gradskom kapetanu Vicku Bujoviću, za hrabrost u ratu protiv Osmanlija krajem sedamnaestog vijeka. Latinski natpisi na fasadi govore upravo o toj zahvalnosti. Bujović nije dugo uživao u palati. Ubijen je hiljadu sedamsto devete, u sukobu peraških porodica, o kojem ćete čuti još jednom na ovoj šetnji. Danas je ovdje Muzej grada Perasta. Osnovan je hiljadu devetsto trideset sedme, a u palatu je preseljen pedesetih godina prošlog vijeka. Čuva više od dvije hiljade predmeta, u pomorskoj, etnografskoj i istorijsko-umjetničkoj zbirci. Među portretima je i sam Vicko Bujović, kog je naslikao njegov prijatelj, slikar Tripo Kokolja.

Podignite pogled uz brdo. Iznad rive vidite vitak zvonik osmougaone osnove. To je crkva Gospe od Ružarija, a kamena kuća pored nje je palata Zmajević, koju su u Perastu zvali Biskupija. Zmajevići su jedna od najpoznatijih peraških porodica. Andrija Zmajević bio je peraški župnik, a zatim barski nadbiskup, pisac i pjesnik. Na palati je uklesana godina hiljadu šesto šezdeset četvrta. Crkvu Gospe od Ružarija Andrija je podigao hiljadu šesto sedamdeset osme, kao svoju grobnicu, i u njoj je sahranjen. Zvonik je dovršen hiljadu šesto devedeset četvrte, godine kada je umro. Andrija je bio i naručilac umjetnosti. Slikaru Tripu Kokolji povjerio je slike za crkvu na ostrvu Gospa od Škrpjela i sam je osmislio šta će one prikazivati. Vidjećete ih kasnije, na ostrvu. U Biskupiji je kasnije živio i Vicko Zmajević, takođe barski nadbiskup, a zatim nadbiskup u Zadru. Iz iste porodice potekao je i Matija, koji je otišao mnogo dalje, sve do Rusije. O njemu na jednoj od sljedećih stanica. Do crkve vode strme kamene stepenice, pa je gledajte odavde.

Velika palata pred vama je palata Smekja, danas hotel. Sagradio ju je grof Petar Smekja hiljadu sedamsto šezdeset četvrte godine, kako piše na latinskom natpisu iznad ulaza. Fasade su od korčulanskog kamena, a kuća ima prizemlje, dva sprata i vidikovac na krovu. Navodi se kao jedna od najvećih palata u Boki. Desno od nje je mala crkva Svetog Marka. Peraške palate pripadale su porodicama okupljenim u dvanaest bratstava, koja su se ovdje zvala kazade. Bratstva su birala gradsku upravu, a krajem šesnaestog vijeka Perast se odvojio od Kotora i postao samostalna opština. Bratstva su imala i jednu posebnu čast. Njihovi ljudi čuvali su glavnu ratnu zastavu Mletačke republike na admiralskom brodu. Zastavnici su se zvali gonfalonijeri. Izvori navode da ih je u bici kod Lepanta, hiljadu petsto sedamdeset prve, poginulo sedam, braneći zastavu. Za uzvrat, Perast je od Venecije dobijao povlastice u trgovini i plovidbi. Od toga su i nastale palate koje gledate.

Ovdje su biste trojice Peraštana. Slikara Tripa Kokolju upoznaćete na ostrvu. Sada priča o dvojici pomoraca. Marko Martinović, rođen hiljadu šesto šezdeset treće, bio je pomorac i matematičar. Hiljadu šesto devedeset osme godine mletački Senat povjerio mu je obuku sedamnaest ruskih plemića. Poslao ih je car Petar Veliki, koji je gradio flotu i tražio oficire vične moru. Martinović ih je ovdje, u Perastu, učio plovidbi. Jednom od učenika, knezu Dmitriju Golicinu, posvetio je raspravu o gradnji brodova. Riva kojom ste došli danas nosi njegovo ime. Druga bista je Matija Zmajević, sinovac nadbiskupa Andrije. Rođen je ovdje hiljadu šesto osamdesete. Nakon ubistva Vicka Bujovića optužili su ga za umiješanost, pa je napustio Perast. Preko Carigrada stigao je u Rusiju, u službu Petra Velikog. Borio se protiv Švedske na Baltiku i dobio čin admirala. Sahranjen je u Moskvi. Tako je jedno malo mjesto dalo ruskoj floti i učitelja i admirala.

Pred vama je župna crkva Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, i njen zvonik, visok pedeset pet metara. Vidi se izdaleka s mora. Zvonik je završen hiljadu šesto devedeset prve godine, od korčulanskog kamena. Projektovao ga je mletački arhitekta Đuzepe Beati, a gradio Ivan Krstitelj Škarpa. Crkva je u današnjem obliku iz hiljadu šesto šesnaeste. Na pročelju je natpis o pobjedi Peraštana nad osmanskom vojskom, petnaestog maja hiljadu šesto pedeset četvrte. Tu pobjedu Perast i danas slavi, svakog maja. Iza stare crkve uzdižu se zidovi nove, mnogo veće crkve. Kamen temeljac postavljen je hiljadu sedamsto četrdesete, ali gradnja nikada nije završena. Oko hiljadu osamste zaustavili su je Napoleonovi ratovi. U ovoj crkvi završila se i mletačka vlast u Perastu. Kada je Napoleon ukinuo Mletačku republiku, Peraštani su dvadeset trećeg avgusta hiljadu sedamsto devedeset sedme spustili njenu zastavu i svečano je zakopali ispod glavnog oltara. Kapetan Josip Visković održao je oproštajni govor. Zapamćene su njegove riječi: ti s nama, mi s tobom.

Ova palata pripadala je porodici Visković, iz koje je potekao i kapetan koji je zakopao mletačku zastavu. Arhiv i biblioteka porodice danas su dio fonda Muzeja grada Perasta. Ovaj dio mjesta, od trga do rta Pešovo, zove se Luka. Tu su bila stara peraška brodogradilišta. Prvo se pominje još u četrnaestom vijeku. Hiljadu petsto dvanaeste Perast je imao šezdeset brodova. Na vrhuncu, sredinom osamnaestog vijeka, flota je brojala oko sto većih brodova, a mjesto oko hiljadu šesto stanovnika. Peraški brodovi plovili su cijelim Sredozemljem i stizali do Engleske i Holandije. Novac zarađen na moru pretvarao se u palate i crkve koje gledate. Pad Mletačke republike, a zatim parobrodi u devetnaestom vijeku, zaustavili su taj uspon. Perast je danas tiho mjesto s nešto više od dvije stotine stanovnika. U Luci su i palate drugih pomorskih porodica, među njima Balović, Bronza i Mrša.

Dok se brod udaljava od obale, pogledajte Perast u cjelini. Mjesto leži u podnožju brda Sveti Ilija, visokog oko osamsto sedamdeset metara. Iznad kuća, na padini, vidite tvrđavu Svetog Križa. Perast nije imao gradske zidine kao Kotor. Branio se tvrđavom i nizom od devet kula, podignutih u šesnaestom i sedamnaestom vijeku. Mjesto stoji na rtu između Risanskog i Kotorskog zaliva, naspram Verige, najužeg dijela Boke. Ko je držao ovaj prolaz, nadzirao je put prema Kotoru. Zato su se ovdje vijekovima vodile borbe s Osmanlijama i gusarima. Hiljadu šesto dvadeset četvrte grad je opljačkan, a trideset godina kasnije Peraštani su odbranili Perast, i tu pobjedu slave do danas. Ispred broda su dva ostrva. Lijevo, bliže, je Sveti Đorđe, s čempresima i kamenom crkvom. Ono je prirodno. Desno, s plavom kupolom i okruglim zvonikom, je Gospa od Škrpjela, ostrvo koje su napravili ljudi. Tamo pristajete.

Pristajete na Gospu od Škrpjela. Škrpjel je stara bokeška riječ za morsku hrid. Po predanju, dvadeset drugog jula hiljadu četiristo pedeset druge, braća Mortešić iz Perasta našla su na ovoj hridi ikonu Bogorodice s Hristom. Ikonu su odnijeli u Perast, ali se ona, kaže priča, vratila na hrid. Tada su pomorci odlučili da ovdje podignu crkvu. Oko stijene su vijekovima potapali kamenje i stare brodove, dok iz mora nije izraslo ostrvo, danas površine oko tri hiljade kvadratnih metara. Običaj traje i danas. Svakog dvadeset drugog jula, u sumrak, iz Perasta kreće povorka okićenih barki, međusobno povezanih i punih kamenja. Kod ostrva se kamenje baca u more, a zatim slijede molitva i pjesma. Taj običaj zove se fašinada. Crkva je sagrađena hiljadu šesto tridesete. Oštećena je u zemljotresu hiljadu šesto šezdeset sedme, a današnji oblik, s osmougaonom kupolom i okruglim zvonikom, dobila je hiljadu sedamsto dvadeset pete. Ulaz na ostrvo je slobodan. Ovo je aktivno svetište, pa tokom mise ne fotografišite.

Podignite pogled. Tavanicu i zidove prekrivaju slike Tripa Kokolje, peraškog baroknog slikara rođenog hiljadu šesto šezdeset prve. Za ovu crkvu naslikao je šezdeset osam slika. Naručio ih je nadbiskup Andrija Zmajević, koji je osmislio i njihov sadržaj: prizore iz života Bogorodice, proroke i sibile. Najveća slika, Smrt Bogorodice, duga je oko deset metara. Na glavnom oltaru je ikona Bogorodice s Hristom, ona za koju predanje kaže da je nađena na hridi. Naslikana je na cedrovom drvetu i pripisuje se kotorskom slikaru Lovru Dobričeviću. Sada pogledajte zidove oko sebe. Prekriveni su srebrnim zavjetnim pločicama, ima ih više od dvije hiljade. Darivali su ih pomorci i njihove porodice, iz zahvalnosti za spas u oluji, u bitki ili u bolesti. Na mnogima je brod na talasima. Često se ponavlja latinski natpis: Votum feci, gratiam accepi. Zavjetovah se, milost primih.

Muzej uz crkvu čuva darove peraških pomoraca. Na zavjetnim slikama su brodovi u oluji ili u bitki, iz kojih su se njihovi kapetani vratili kući. Slike su nastajale od sedamnaestog do dvadesetog vijeka. Tu su i predmeti iz peraških kuća. Najviše pažnje privlači jedan vez. Vezla ga je Hijacinta Kunić, rođena Mijović, i potpisala hiljadu osamsto dvadeset osme godine. Prikazuje Bogorodicu s Hristom, a vezen je svilom te zlatnim i srebrnim koncem. Predanje kaže da ga je vezla dugi niz godina, čekajući da joj se dragi vrati s mora, i da je za kosu anđela upotrijebila svoju kosu. Pogledajte izbliza svijetle i tamne niti. Kada izađete, potražite i bukete cvijeća iznad vrata. Po običaju ih ostavljaju mlade nakon vjenčanja u ovoj crkvi.

Pred vama je ostrvo Sveti Đorđe. Za razliku od Gospe od Škrpjela, nastalo je prirodno. Na njemu je benediktinska opatija Svetog Đorđa. Njen prvi opat pominje se hiljadu sto šezdeset šeste godine. Opatiju su podržavali građani Kotora, a na njenom čelu bili su kotorski plemići. Prije nego što je Perast ojačao, ovo ostrvo pripadalo je Kotoru i čuvalo prilaz ovom dijelu zaliva. Između čempresa je groblje. Tu su vijekovima sahranjivani Peraštani, pomorci i plemići. Sredinom sedamnaestog vijeka opat ovog manastira bio je Andrija Zmajević, isti onaj nadbiskup iz Biskupije. Na Sveti Đorđe se uglavnom ne pristaje. Gledajte ga odavde ili s broda, na povratku. Pogledajte i preko vode, prema Perastu. Odavde se vidi kako su zvonici i palate poređani uz obalu, kao što su ih gledali kapetani kada su se vraćali kući.